Ajo (veseli hrvatski izbjeglica) - pozdrav iz Njemačke !
" title="">
Ajo je još kao malo mače pronađen negdje na Vežici u Rijeci, i kao što to biva sa nama, završio na kućnoj njezi kod našeg Igora velikog srca. Slijedio je oporavak, pa dobra papica, veterinarska njega i požrtvovna skrb njegovog novog prijatelja...
No, došlo je vrijeme za traženje novog doma i vlasnika koji bi ga prigrlio i darovao mu svoju brigu i ljubav.Mnogi oglasi su objavljeni, no Ajo jednostavno nije imao sreće.Nitko se za njega nije zanimao ...a prelijepo mače sve više je raslo i razvijalo se u mladog mačora...
Tada smo odlučili pokušati pronaći mu dom u drugoj zemlji. Tansy, naša dobra vila i veliki zaštitnik i ljubitelj životinja prihvatila je Aju sa još nekoliko maca i uporno tražila za njih dostojan dom.Ajo se čak bio i razbolio i proveo neko vrijeme u klinici za životinje u Njemačkoj. Otpušten na kućnu njegu uživao je ljubav i brigu Tansy i Jorga.
A onda, napokon došli su po njega, i doista su to "njegovi ljudi", njegova obitelj.
Ono što nije pronašao u svojoj zemlji , ovaj prelijepi mačor našao je u Njemačkoj , a njegovi su udomitelji poslali ovaj mali kućni video i srdačne pozdrave svima nama.
Igore, kako ti je sada ? :)))))
Opširnije Komentari (1) 23.04.2010. 16:29
Šapice u snijegu ...
U samo nekoliko sati Lovran je bio pod sniježnim pokrivačem. Kako ovdje snijeg rijetko pada i nema ga i po nekoliko godina većinu mještana uhvatila je "sniježna groznica ". I tada, uz posebno zadovoljstvo šetnje po snijegu, najbolje društvo svakako je kućni ljubimac.
Tako smo i mi uživali u bijelim šetnjama u društvu naših pasa.U večernje sate - poziv volontera - pronađen psić, mokar i drhti od hladnoće. Mladi čovjek koji radi u pet shopu,osušio ga je, nahranio i smjestio uz sebe na toplo,no treba mu utočište preko noći.Tu se našla djevojka dobrog srca i uzela malenog ali već odraslog mješanca pekinezera u svoj dom , kako bi u toplom i sigurnom mjestu proveo noć dok se ne pronađe vlasnik ili ga udruga smjesti na sigurno.
Na sreću, odmah ujutro , nakon ugodne šetnje u društvu svoje dobročiniteljice, maleni pekić je zahvaljujući trudu divnih mladih ljudi vraćen u vlastiti dom.
Ponovila se priča o humanosti i odgovornosti divnih mladih ljudi , koji su jednog izgubljenog mališana vratili u sigurnost doma i spasili ga od mogućih opasnosti koje vrebaju u hladnoj i snježnoj zimskoj noći na ulicama jednog primorskog gradića.
Vlasnik je dobio opomenu da ubuduće više pazi na svojeg ljubimca, a nadamo se da su oboje iz ovoga izvukli korisnu pouku.
Hvala Igoru i Anji na njihovom trudu i požrtvovnosti...
Opširnije Komentari (1) 13.03.2010. 21:18
Najljepši poklon za Valentinovo
-
Valentinovo - Dan zaljubljenih...nekad i sada.
I kao što to biva zimi -hladno je a pada i ledena kiša.Tanja je bila tužna ,njezin život kao da je stao kada joj je Bojan rekao da ima novu ljubav, okrenuo se i zauvijek otišao svojim putem. Srušili su se snovi, vedrina je ustupila mjesto dubokoj, tupoj boli.
I to baš uoči Valentinova, uoči dana zaljubljenih...
Toplo se obukla i odlučila prošetati obalom ne bi li razbistrila misli i makar kratko pronašla mir.
More je bilo olovno sivo, a nemirni valovi udarali su o stijene.Usporila je korak i utonula u misli, dok su njene oči tražile nešto u daljini- tamo gdje se olovno nebo spajalo s uzburkanim morem. Jedva da je čula užurbane korake koji su je pratili a onda muški glas : Oprostite, molim vas stanite samo momenat". Okrenula se naglo i ustuknula pred najljepšim očima koje je ikada vidjela.Pred njom je stajao mlad čovjek,snažan,mokre crne kose i u plavom skafanderu niz koji se slijevala kiša.U jakni je sakrivao nešto maleno i tek kada je pružio ruku , iz jakne je izvirila mala pseća glavica tužnih i prestrašenih očiju."Možete li mi pomoći? Našao sam ovo malo štene u grmlju na kiši, a nisam odavde i ne znam kuda bi sa njime. Nemam ga srca samo tako ostaviti da ugine."-obratio se neznanac.
Iako nije nikada imala psa, molećiv pogled tih dubokih crnih očiju dirnuo je njeno srce.Nije sama bila svijesna šta se to događa sa njom kada je sa zdaovoljstvom pristala primiti malog beskućnika na čuvanje i privremeni smještaj.Neznanac , koji se predstavio kao David,pozvao je na kavu , razmijenili su telefonske brojeve uz obećanje da će svakako biti u kontaktu kako bi zajedničkim snagama štenetu pronašli dobar dom.
Mnoge su se stvari tada promijenile, njezin je život krenuo sasvim nekim drugim tokom .Sada poslije 10 godina, u očima svojeg muža još uvijek vidi onu istu vatru kao toga dana, njegov je smiješak ispunjava srećom i osjećajem sigurnosti,dok je njihova Boni koju su zajedno toga kišnog dana spasili sigurne smrti najbolji prijatelj njihovoj malenoj kćeri.
Tanja će zauvijek pamtiti- jedno je Valentinovo donijelo sreću kakvu nije mogla niti zamisliti ....
Opširnije Komentari (13) 30.01.2010. 23:50
Jedna Božićna priča....
Bliži se badnje veče, a ja se svake godine ponovo sjetim jedne istinite priče koju mi je davno ispričala moja pokojna baka. Živjeli smo tada u Rijeci, na Sušaku. Imala sam tek par godina, ne sječam se više 4 ili 5.
Snijeg je tada češće padao i u ovim krajevima i bilo ga je daleko više nego sada.
Kao u magli sjećam se da je baka jedne badnje večeri donijela u naručju polumrtvu bijelu macu , dok je za njom plaho u kuću ušetala mršava neugledna kujica njemačkog ovčara. Od te večeri Nera i Blondi su bile članovi naše obitelji još puno godina....
Neru je vlasik izbacio iz njezine dvorišne kućice jer nije bila dovoljno oštar pas čuvar, a i imala je dva puta godišnje štence o kojima se vlasnik nije želio brinuti.Maleni su redovno završavali u kanti za smeće, tek rođeni ili u najboljem slučaju u rukama šintera.Odakle se Blondi te večeri stvorila uz Neru nikada nismo saznali...
Znam tek da je Nera više od 6 mjeseci lutala Sušakom u potrazi za toplom ljudskom rukom i komadićem hrane. Svi su je znali, bila je pametna i nevjerojatno vješto izbjegavala šintersku omču.
Tog je kasnog i hladnog badnjeg poslijepodneva baka otišla u obližnju trgovinu kupiti još neke stvari za božićne kolače.Snijeg je stao padati, vani je bilo izuzetno hladno , a snijega oko 30 cm na ulici.
Velegrad je bio okićen čarobnim svjetlima Božićne dekoracije, ljudi je usprkos snijegu bilo na ulici. Žurili su sa namjerom da još nešto kupe prije nego li se trgovine zatvore.
Trgovina hranom nalazila se u jednoj sporednoj ulici, a pored kanti za smeće ležala je u snijegu Nera i uz nju sklupčana bijela maca. Nesretne su životinje tužno svojim krupnim očima promatrale prolaznike u žurbi. Činilo se da su se pomirile sa svojom okrutnom sudbinom i bezvoljno u snijegu na zimi čekale svoj neminovni kraj...te daleke Badnje večeri.
Moja je baka imala mekano srce i doista joj je bilo žao tih jadnih napuštenih stvorenja. Već kad je ulazila u trgovinu imala je plan kupiti salamu i njome namamiti Neru.I uspjela je. Nera je ustala i zahvalno uzela iz ruku komadić salame. No bijela maca nije se micala, i baka je shvatila da jadnica nema snage niti ustati. Uzela je macu u naručje a ona se nije nimalo opirala.Bila je doslovno kost i koža.
Put do kuće oduljio se jer je baka uporno mamila Neru komadićima salame, a pas ju je slijedio do stana.
Bila sam dijete i ne mogu opisati svoju radost kad sam na Badnje veče dobila najljepši poklon - moje prve kućne ljubimce.
Nakon što su se dobro najele i polijegale na dekice koje je baka za njih stavila u dvije velike kartonske kutije i Nera i Blondi(tako smo macu nazvali)živnule su i radoznalo promatrale dok smo teta, baka i ja kitile božićnu jelku.Mama i tata došli su kasnije po mene , no nisam željela otići sa njima u novi stan, htjela sam ostati uz Neru i Blondi.Tata se nasmijao i uzeo stari povodac i ogrlicu koje je negdje našao u starim stvarima i izveo Neru u večernju šetnju. Slijedila ga je sumnjičavo, puna straha da opet mora na ulicu. No vratila se veselo mašući repom, pozdravljala nas svih za redom i tada zadovoljno legla u kutiju.
Dok je vani padao snijeg, svijetla na boru radosno žmirkala, naše su se dvije ljubimice zadovoljno ispružile na svojim ležajima. Konačno, njima je sveti Božić donio ono najpotrebnije - Obitelj koja će ih zauvijek voljeti...
Svih kasnijih godina koliko je bila sa nama pokazalo se da je Nera divan pas, kulturan i poslušan i doista mi je uljepšala dane mog ranog djetinjstva. Blondi i ona savršeno su se slagale , Blondi nije nikada pokazivala želju da iziđe iz stana, živjela je u stanu, koristeći u nuždi kutiju s piljevinom i svojim predenjem uvijek iznova pokazivala koliko je sretna sa nama. Razvila se u prelijepu macu, bijela kao snijeg , jasnih zelenih očiju.
Moja je bakla umrla , ali uvijek je se sjećam kao samilosne i divne osobe, koja je imala srce za tuđe patnje i u tome je njezina veličina.
Osvrnite se oko sebe, možda i vi u ovoj Badnjoj večeri negdje u nekom uglu pronađete svoje vjerne prijatelje, svoju Neru i svoju Blondi.
Takva su prijateljstva vječna, dobro se dobrim vraća i to je najveće čovjekovo bogatstvo, jer sreća je u ljubavi za sva bića i malim stvarima....
Opširnije Komentari (5) 29.11.2009. 21:42
Tara- mačja zubić vila...
Jedne kišne večeri na Voloskome...Nikad bliže ljudskoj okrutnosti i hladnoći, nađena je kako smo mislili tada, još jedna u nizu od nesretno napuštenih mačaka.
Bila je loše, jako loše...prehladila se na nesigurnim ulicama u potrazi za komadićem hrane i malo nježnosti.Nos i okice bili su joj žarko crveni i upaljeni, krzno joj se spojilo s kostima a svojim je mijaukanjem pokušavala doprijeti do srca ljudi koji su hladne glave i kamenog srca prolazili kraj nje...
Srećom je te kišne hladne večeri završila kod jedne dobre duše koja svu svoju ljubav i energiju usmjerava na brigu o napuštenim macama. Mala Tara je, po tko zna nakon koliko vremena osjetila toplinu doma... a što je još važnije, toplinu ljudske ruke. Kako su dani prolazili, maca se oporavljala.
Dani su brzo prolazili a Tara je vrijeme provodila u igri sa ostalim macama svojih dobrotvora.Jednog je dana stigla sretna vijest iz Njemačke.Tara je pronašla dom i toplo srce.
Kao što to inače radimo, Taru smo odveli na pregled veterinaru, gdje je testirana na FIV i HIP zajedno sa još dvije mace koje su trebale krenuti u bolji život . Bilo je to 26.03.2009. godine.
Volonterka naše udruge imala je tu (ne)sreću priosustvovati samoj objavi rezultata testova.Tara je bila pozitivna na FIV!- virus mačje side.
Ta nas je vijest svih šokirala i rastužila, a Tara je i dalje bila umiljata i mazna. Nažalost gospođa nije mogla riskirati i Tara je primljena u n aš mali improvizirani mačji "azil"
Prvoga dana kako je došla k nama, postala je najdraža i najumiljatija od svih naših malih štićenika. neki od nas su se prvi puta suočili sa pojmom "mačje side", ali na sreću, imamo hvalevrijednu volonterku s velikim iskustvom koja i sama ima FIV pozitivne mace...i tako smo sve informacije dobivali iz "prve ruke".
Prve tjedne svojeg boravka kod nas Tara je provela u izolaciji od drugih mačaka, a mi smo se svim silama trudili održati njezin imunološki sustav optimalnim jer u slučaju ikakvog narušavanja imuniteta, posljedice za našu Taru bile bi kobne.
Dani su prolazili a Tara je vratila vjeru u ljude i dijelila sa nama svaku svoju pustolovinu, zaigrana kao malo mače, umiljata i dostojanstvena kao prava dama.Dovoljno je bilo da čuje glasove volontera pa da počne presti od zadovoljstva.
Imala je velikih problema u pronalasku doma, većina ljudi kada je saznala za Tarin FIV virus grozila se i odustajala od usvajanja.
Na Tarinom slučaju svi mi smo naučili kako savjesan vlasnik koji se trudi suzbiti sekundarne infekcije može napraviti puno za kvalitetu života svoje mace ljubimice.Tada inficirana maca može živjeti kvalitatno i normalan život kao i zdrava mačka.
Ljudi ne mogu biti inficirani mačjom sidom!!
Prevencija ove bolesti uključuje: kastraciju mužjaka ( manje su agresivni i manje lutaju čime se smanjuje rizik infekcije), te držanje mačaka u zatvorenom prostoru tijekom noći.
Zbog svih detalja, pronaći dom za Taru bilo je vrlo teško, gotovo nemoguće.No, strpljivo smo tražili dalje...
Svakim danom boravka u našem malom "azilu" Taru smo bolje upoznavali i otkrivali.Zahtijevala je jesti iz velike kutije sa suhom hranom,iako je pritome gotovo cijela morala ući u kutiju.Uvukla nam se pod kožu i srce svakog od volontera.
Na sreću, ipak smo uspjeli pronači Tari novi dom, zahvaljujući upornosti i kontaktima naše Doris. Tara je 01.08. 2009. otputovala u Njemačku , u svoj dom gdjde je čeka toplo srce njene udomiteljice. I ne samo to, uz nju je u isti dom otišla i Greta, još jedna tužna priča mace zaražene FIVom.
Danas, kada se sjećam, u meni , a sigurno i ostalima koji su sa njom provodili vrijeme i dolazili njegovati mace više puta dnevno...osjećaji su pomiješani, sreća i tuga , uspjeli smo udomiti još jedno naše siroče, a malena suza u oku zbog spoznaje da jedna jedina Tarica na svijetu više nikada neće biti dio naše svakodnevnice....
Zahvaljujući Tari, naučili smo mnogo o mačjoj sidi (FIV)- želimo joj svu sreću ovoga svijeta , kao i Greti u njihovom novom domu.
Opširnije Komentari (1) 06.08.2009. 22:05
Felix - priča- tisuću sličnih sudbina napuštenih mačića....
Mačak, kojeg smo nazvali Felix- i to iz razloga što je dospio u naš mali azil i samim time preživio, jedan je od tisuće sličnih sudbina mačića koje su njihovi dojučerašnji vlasnici nemilosrdno ostavili i prepustili ulici.
Felix se jdednog jutra zajedno sa još dvoje mačića pojavio na Trgu Slobode u Lovranu. Njegova tigrastqa seka još je tamo i hrane je svakodnevno dobre duše koje tamo stanuju. Druga seka, oboljela je i kako nije htjela ući u lovku, najvjerojatnije je i uginula od koznakojeg virusa. No, Felixa smo uspjeli namamiti u lovku i odvesti veterinaru koji je nakon pregleda konstatirao da mu je nužno izvaditi desno oko kako se virus ne bi proširio i na drugo , ili još gore , uginuo bi.. Poslije operacije oka i kastracije, Felix je smješten u veliki kavez gdje mu je dato sve potrebno- voda i hrana, mačji wc, udoban i topao ležaj.
Dani su prolazili a naš se Felix polako ali sigurano oporavljao i sve bolje jeo.No, nije si dao blizu i nije se dao dirati.
S vremenom, korak po korak , njegovo povjerenje u nas jačalo je i počeo nas je dozivati isprva sramežljivim mijaukom kada bismo dolazili nahraniti i očistiti mačiće.Odlučili smo ga kao i Taru, pustiti slobodnog u prostoriji.Upalilo je...
Prva tri dana sakrivao se a onda počeo sve više približavati radosno nas dočekujući. Rane su potpuno zacijelile i Felix je postao lijepi mladi mačor, no , nažalost desno oko mu nismo mogli spasiti.
Felix je još uvijek kod nas, umiljat je i zaigran, zahvalan na svemu što činimo za njega - no njemu isto treba ljubav i topli dom.
-
Ukoliko Vam ne smeta njegov hendikep i želite mu pružiti toplinu i dom nazopvite naše volontere na slijedeće brojeve. 091-953-6570 ili 091- 591-1304. Jedino što tražimo jeste da Felix bude isključivo u kući, obzirom da je više izložen opasnostima od mačaka koje imaju oba oka.
Napokon, sreća se osmjehnula i našem Felixu - pronašao je dom u Švicarskoj. Naš mazni jednooki mačor putuje 13. kolovoza u Švicarsku gdje ga čeka dom i toplo srce koje će ga voljeti...
Opširnije Komentari (1) 13.07.2009. 23:43
Tedijeva priča...
Jednoga jutra prije više od 2 mjeseca Tedija su bivši vlasnici donijeli u veterinarsku ambulantu "Vau Vau" u Opatiji zahtijevajući da ga dežurni veterinar uspava jer ima poremećaj u probavi.Nisu ga više htjeli, nisu se željeli brinuti za njega!Dežurni veterinar nazvao je naše volontere i zatražio pomoć za Tedija.
Tedi je bio mladi mačak , vrlo umiljat, zaigran i brbljav. Preuzeli smo ga nakon par dana i odlučili se boriti za njegovu ljepšu budućnost.
Odmah po dolasku u mali improviziranim azil vidjeli smo da Tedi ne može kontrolirati "stolicu".Volonteri su ga redovito nosili na preglede, uporno liječili na sve moguće načine, mazili i igrali se sa njime , strpljivo čekajući da se pojavi njegov "anđeo" dobra duša koja će mladom 9- mjesečnom mačoru vratiti vjeru u ljude i pružiti ljubav i dom.
I pojavila se gospođa Sabina iz Rovinja. Vidjela je Tedija na slikama i jednostavno se "zaljubila" u njega. Posdjetila ga je u malom azilu strpljivo čekajući da dobijemo rezultate testova i da se Tedi dovoljno oporavi kako bi otišao u svoj novi dom.
Došao je i taj dan i tužan i sretan!!!
Navikli na Tedija i njegovo brbljanje i umiljavanje teško smo se rastali , no ujedno smo bili sretni što je pronašao dobru vilu koja će mu pružiti ljubav i brigu koju je zaslužio.
Gospođa Sabina uskoro je poslala i slike Tedija u novom domu. Možete ih vidjeti u galeriji "Udomljene mace".
TEDIJEV OSMIJEH GOVORI KOLIKO JE ZADOVOLJAN SVOJOM NOVOM OBITELJI....SRETNO TEDI!!!
Opširnije Komentari (8) 14.03.2009. 00:28
Kako je Max dobio dom...
Svaka životinja ima svoju priču, baš kao i mi, ljudi.Max će ispričati svoju.... za početak!
Rodio sam se u vrtu jedne kuće na otoku Lošinju.Baš kao što je nažalost, ranije bila praksa, bilo nas je 7 a moje su sestre odmah po rođenju završile pod vodom. Muške štence tada je bilo lakše udomiti, hmmm!Bio sam najslabiji u leglu i moji su me tkz.gazde poklonili jednoj obitelji koja je na otoku gradila kuću. Odmah nakon par dana privezali su me (a bio sam još štene) na gradilište. Da, imao sam nešđto hrane i vodu ali ljudskog društva- vrlo rijetko. Dolazili bi drugi psi jesti moju hranu a ja se nisam mogao braniti. Bio sam malen i slabašan u odnosu na odrasle mužjake.Ja sam rastao a kako su moji gazde očekivali da budem opak pas čuvar, a ja to nisam bio (uvijek sam bio druželjubiv)dali su me drugom čovjeku za baksu pive. Nije bio loš ali niti me previše mazio. Bio sam privezan na kraćžem lancu uz jednu kamp prikolicu na mulldeponiju. Tu su me "snimile" članice jednog njemačkog društva za zaštitu životinja i zaključile da takav način života jednostavno nije dobar za mene. Odlučile su mi pomoći i pronaći dom dostojan moga karaktera i ljubavi koju mogu pružiti.A preživio sam svašta , udarac automobila kad sam izletio na cestu od silne sreće što sam makar i nakratko slobodan. Batine slučajnih prolaznika dok mojeg vlasnika nije bilo, maltretiranja lokalnih pijandura , uhh...
I tako, jednog ožujskog dana 2004.godine moje su me dobročiniteljice odvezle u Lovran, gdje sam na privremenom čuvanju bio kod jedne drage osobe koja je imala labradoricu po imenu Sara i prijateljicu Boni koja je također bila udomljena.
Moja je sudbina sada bila u rukama "Lunje i Maze", odnosno njihovih volontera.No, dobro, gospođa koja me čuvala slomila je nogu i nije više mogla vladati ovako živahnim i snažnim psom kakav sam na kraju "ispao".Preuzela me druga članica društva na daljnju brigu.Ali.... Toliko sam se novoj obitelji "uvukao pod kožu" svojim nedužnim pogledom i umiljavanjem, a prilagodio sam se i mačkama (što mi baš i nije bilo lako, obzirom da sam kao svaki pas uživao ganjati ih)i nakon mjesec dana nisu me više htjeli dati nikome. Uraa!!! Ja sam sada sretan sretan pas....Siguran sam da se moja budućnost više nikada neće pokvariti i nema više neizvjesnosti. Ljubav i brigu osjećam u svakom pokretu i glasu mojih vlasnika, moje obitelji.... Kako to lijepo zvuči!
--
A uskoro sam dobio i društvo još jedne mačke- Salema -čistokrvnog uličnog mačka, danas smo najbolji prijatelji i cimeri ...
kako je max dobio dom/klikni na link/
Opširnije Komentari (1) 06.12.2008. 20:28
E-MAIL: lunjoimaza@gmail.com
